Od naizgled rubnog književnog fenomena koji se čak i fizički javlja izvan matice – u notornoj izdavačkoj kući Obelisk u Parizu – četrdesetogodišnjak i autodidakt objavljuje svoj prvi, šokantni, kvazi-autobiografski roman. Dakle, od autsajderskog ekscesa ograničenog dometa, od anarhoidne, »asocijalne«, individualističke, skandalističke geste koja se javlja u vrijeme kad je glavna moda zapadnog književnog života »socijalna literatura«, Rakova obratnica se postupno ali sigurno pomakla prema centralnom položaju u matičnoj, američkoj literaturi, ušla u književnu predaju kao jedan od glavnih nasljednika i prijenosnika legitimne tradicijske struje od Thoreaua i Whitmana do bitnika i Normana Mailera. Pa, iako se ne moramo složiti s američkim pjesnikom Karlom Shapirom koji Millera 1960. naziva »najvećim živim autorom«, ni sa samim Mailerom koji ga naziva »genijem« i tek nešto manjim Dostojevskim, danas svakako već posve jasno vidimo da je riječ o piscu koji je više od bilo koga oslobađajuće utjecao na naše doba, i time daleko nadmašio granice vlastite književnosti… On, da proširimo Mailerovu sliku, razmiče dlaku po dlaku s »Velikog mufa spoznaje«.
(Iz pogovora Antuna Šoljana)
Što je onda ovo? Ovo nije knjiga. Ovo je optužba, kleveta, osobna uvreda. Ovo nije knjiga, u običnom smislu te riječi. Ne, ovo je neprekidno vrijeđanje, ispljuvak u lice Umjetnosti, noga u tur Bogu, Čovjeku, Sudbini, Vremenu, Ljubavi, Ljepoti… čemu god hoćete. Ja ću vam pjevati, možda malo neskladno, ali pjevat ću vam. Pjevat ću vam dok crkavate, plesat ću nad vašom prljavom lešinom…
(Henry Miller)
