Ljudi obična izgleda najbolji su na svijetu,
zato ih Bog i stvara u tolikom broju.
Možete varati neke ljude sve vrijeme i sve ljude neko vrijeme, ali ne možete varati sve ljude sve vrijeme.
Onaj tko ne želi biti rob mora se pomiriti s tim
da ni sam ne može posjedovati robove.
Ako vas se obje sukobljene strane odriču,
to vjerojatno znači da ste u pravu.
Čuvajte se kad vas jedna strana napada a druga hvali.
Mitska figura i monumentalne misli
Mitski ugled koji Abraham Lincoln uživa u američkoj kolektivnoj svijesti upravo je toliki koliko je veliko nepoznavanje činjenica iz Lincolnova života u Europi, a posebice u Hrvatskoj. U ispravljanju tih „rupa u znanju“ zacijelo će pripomoći i veliki biografski spektakl Stevena Spielberga, a na jedan drugačiji, zasigurno i dublji i trajniji način, i ova zgodno koncipirana knjižica Lincolnovih misli i misli o Lincolnu.
Bez poznavanja Lincolnova života i djela nema, naime, ni potpunog razumijevanja cijele američke kulture, a što se podjednako odnosi kako na američku političku povijest, tako i na američku umjetnost, uključujući i njene najpopularnije oblike – film, glazbu, strip…
Lincoln za Sjedinjene Države nije (samo) ono što je Garibaldi za Italiju, Napoleon za Francusku ili Atatürk za Tursku: Lincoln je za Amerikance i puno veća figura. Najbolje se to odražava u pjesmama uvrštenima u ovu knjigu, a koje potpisuju istinski klasici američke (i svjetske) književnosti Walt Whitman i Herman Melville. Za Whitmana je Lincoln neupitni vođa, »kapetan« nacije koji tragično pogiba nakon što je, nakon epskog putovanja, već doveo brod u sigurnu luku. Melville ide i znatno dalje: vežući se uz činjenicu da je Lincoln ubijen na Veliki petak (simbolika je još naglašenija u našem prijevodu: Muke Božje bje taj dan), autor Moby Dicka svog junaka, »mučenika«, što zbog njegovih zasluga i vrlina (u prvom redu vrline opraštanja), što zbog izdajničke ruke od koje je stradao, neskriveno uspoređuje sa samim Isusom.
Nadalje, prisjetimo se monumentalnosti Lincoln Memoriala u Washingtonu, golemoga neoklasicističkog spomenika, tog novovjekog Partenona, ili bolje rečeno: Panteona, u kojemu titanski predsjednikov kameni lik sjedi – jedan, jedinstven i iznad svih – upravo poput Zeusa na Olimpu. Nije, dakle, neobično što je od sve četvorice velikih predsjednika čiji su likovi isklesani u planini Rushmore (ostala trojica su Washington, Jefferson i Roosevelt) jedino Lincoln doživio zaseban spomenik usporedivih proporcija, i to u gradu koji nosi ime Georgea Washingtona, a u kojemu – nema sličnog spomenika Washingtonu. Ultimativno je to svjedočanstvo Lincolnova značenja za povijest SAD-a. Ali i ne samo to: snaga koja izbija iz tog spomenika povezana je i s jednom od brojnih Lincolnovih karakteristika s kojima smo mi izvan SAD-a (bili) slabo upoznati, a koje za Amerikance predstavljaju »opća mjesta«. Iako njegove crno-bijele fotografije možda i ne odaju takav dojam, Lincoln je važio za jednog od fizički najsnažnijih ljudi svoga doba. Zabavno je stoga prepoznavati kada se u filmovima fizička snaga nekog lika uspoređuje ne s, recimo, Herkulovom, nego s Lincolnovom, a koji kontekst ostaje nejasan ako ne znamo navedeni podatak.
Kad spominjemo filmove, valja se nakratko zadržati na Čuvaru prijelaza (The Crossing Guard) redatelja Seana Penna iz 1995. godine, u kojemu Jack Nicholson namjerava ubiti Davida Morsea da bi mu se osvetio što je ovaj, vozeći pijan, skrivio smrt njegove kćerkice. Lik kojeg u filmu tumači David Morse zove se John Booth, zapravo isto kao i Lincolnov ubojica John Wilkes Booth. Ova referenca (iako se film razvija u znatno drugačijim smjerovima i implikacijama) jasno naznačuje: John Wilkes Booth, atentator na Lincolna, je sinonim za ubojicu, on je Ubojica s velikim početnim slovom (a ne, na primjer, Lee Harvey Oswald, ubojica, ili navodni ubojica, onoga također mitskoga »mladog kralja« Johna F. Kennedya). Ako je Booth sinonim za Ubojicu i Judu, onda je logično zašto je Lincoln sinonim za Pravednika, i obrnuto.
Nisu takve aluzije neobične ako znamo da su se o Lincolnovom životu pisale priče i ispredale legende kakve su doživljavali možda samo (istina, u drugačijim, pa i zloćudnijim kontekstima) Lenjin, Staljin, Mao i Tito, a u najnovije doba vjerojatno samo još sjevernokorejski »Kimovi« i razni »Turkmenbaše«, ma gdje bili. No, za razliku od spomenutih, čiji je legendarni status, manje-više, trajao (ili će trajati) koliko i sustavi za koje ih asociramo, Lincoln kao da se opire pokušajima povijesne revalorizacije, baš kao što se i velesila koju je gradio, evo već gotovo stoljeće i pol nakon njegove smrti, opire svim povijesnim iskušenjima umanjenja vlastite uloge u svijetu.
Koliko je taj status, iako nedvojbeno katkad i pretjeran, sukladan stvarnim Lincolnovim dometima, najlakše ćemo utvrditi čitajući ove njegove misli. To su pravi dokazi istinske Lincolnove veličine, dokazi koji se opiru bilo kakvoj mitologizaciji upravo stoga što im mitologizacija nije ni potrebna, jer su bezvremeni i uvijek aktualni. Lincolnove misli predstavljaju temelj suvremene demokracije, shvaćanja slobode i ideje jednakopravnosti za sve ljude bez obzira na rasne i druge razlike.
Neke od tih misli – na primjer: »Želja za radom tako je rijetka vrlina da je treba ohrabrivati« – hrvatskom će se čitatelju zasigurno učiniti toliko aktualnima da će mu izmamiti i nesputan smiješak, vjerojatno i gorkog prizvuka, što i nije neobično u zemlji koja možda jest doživjela svog Washingtona, ali svog Lincolna na žalost još nije, a kad će, ne zna se.
Denis Peričić
