Ono što je bilo, nema ga više, a kao da nikad nije ni bilo. A sve što je, u idućem trenutku samo je ono što je bilo.
Što tvoj neprijatelj ne treba znati, to nemoj reći svom prijatelju.
Čast je vanjska savjest, a savjest je nutarnja čast.
»Ni voljeti ni mrziti«, to sadrži polovicu svekolike svjetske mudrosti: »ne kazati ništa i ne vjerovati ništa« drugu polovicu.
RADIKALNI PESIMIST
Čovjek
Arthur Schopenhauer rođen je 22. veljače 1788. u Danzigu, danas Gdańsku, tada slobodnom njemačkom gradu. Za razliku od većine njemačkih filozofa tog vremena, sve puke sirotinje, studenata bogoslovnih fakulteta, stipendista, Schopenhauer je dijete bogate patricijske (trgovačke) kuće (nizozemskog porijekla) i do kraja života živjet će bezbrižno, kao imućan rentijer. Kao dijete je naučio francuski i engleski, poslije španjolski i talijanski, dugo je boravio u Francuskoj, Engleskoj i Italiji, no tek poslije smrti oca, koji je od njega htio načiniti kozmopolita trgovca, dobio je od majke dozvolu da se baci na učenje grčkog i latinskog, da maturira i studira filozofiju.
Posebno je dobro poznavao književnost stare Indije i otkrio srodnost sa staroindijskim upanišadama. Perzijski kompendij vedske filozofije, izdan na latinskom, držao je cijeloga svog života na stolu i svakog je dana iz njega nešto čitao: to mu je bila utjeha života, kako sam kaže.
Poslije će se sve više isticati druga crta Schopenhauerova karaktera: njegova za okolicu nepodnošljiva agresivna oholost. Nikoga nije mogao podnositi, ni s kim se složiti. Prije svega sa svojom majkom Johannom Schopenhauer. Johanna se Schopenhauer nakon muževljeve smrti (Arthuru, naime, nije bilo ni 18 godina kad mu je otac, danas bismo rekli teški depresivac, iznenada umro nakon pada s tavana, što je nesreća koju će većina njegovih rođaka, a ponajviše njegov sin, protumačiti kao samoubojstvo) preselila u Weimar, tada kulturno središte Njemačke, i postala vrlo poznata romansijerka, bliska Goetheu i njegovu krugu. Živjela je mondenski, u svoj je salon primala cvijet ondašnjeg društva. Sin i majka nisu se podnosili. Nakon raskida s majkom, Schopenhauer je, materijalno osiguran očevim naslijeđem, otišao u Dresden, gdje je od svoje 26. do 30. godine pisao svoje kapitalno djelo Svijet kao volja i predstava.
Vazda se svađao sa svojim nakladnicima i optuživao ih da nisu dovoljno doprinijeli popularnosti njegovih knjiga. Tako je i posljednje godine svog života proveo u prkosnoj povučenosti u Frankfurtu, kao mizantrop, a društvo mu je pravila samo pudlica, koju je volio i u koju je imao povjerenja. Volio je i branio životinje u doba kad su ljudi, pa i sama djeca, prema njima još uvijek bili svirepo nemilosrdni.
Sumnjičavo je vrebao što bi mu svijet oko njega mogao učiniti nažao. Spavao je vazda s pištoljem ispod jastuka, a nikad nije išao kod brijača, iz straha da ga ovaj ne zakolje. Kad bi mu se netko previše približio, znao je istog trena postati nasilan.
Njegova se mržnja ponajprije odnosila na profesore filozofije. Doduše, jednom je i sam pokušao postati sveučilišni predavač. Uvjeren da su studenti krajnje nestrpljivi da slušaju upravo njega, svoje je sate u Berlinu zakazivao točno u vrijeme kad je svoja predavanja održavao znameniti Hegel. Poslije se čudio što gotovo nitko ne dolazi, što su ga, na kraju, studenti posve napustili (na početku je imao 10-15 slušatelja, a potom svega 3-4 čudaka poput njega, a poslije više nikoga). Naposljetku je napustio predavačku djelatnost i ponovno se vratio ulozi slobodnog pisca. Otišao je živjeti u Frankfurt.
No svoj neuspjeh nije pripisao sebi, nego mržnji i neprijateljstvu koje su drugi profesori filozofije, navodno, gajili prema njemu. A zapravo, njegovi kolege profesori nisu ga mrzili, niti su mu zavidjeli – oni ga, jednostavno, nisu ni zamjećivali. Razočaran time, ventil za pražnjenje našao je u napadima na filozofe svog vremena. Njegove invektive ponajviše su bile usmjerene na Hegela. Tvrdio je da je njegovo učenje promašena, smiješna i priglupa igra za dokolicu, filozofija apsolutnog besmisla, najodvratniji galimatijas, čmarna mudrost, luđačko buncanje, bjesomučno zaplitanje riječi, koje se prije njega moglo čuti jedino i samo po ludnicama. Sâm Hegel je čuvar besmisla, bijedni patron, klipanski i ogavni šarlatan, duhovni Kaliban, čovjek koji iskrivljuje stvari. Schellingovo mišljenje je nazvao pseudofilozofijom, površnim svakodnevnim naklapanjem, najdrskijim prepotentnim blebetanjem.
Prema Schopenhauerovu sudu, njegovi filozofski suvremenici su svi bili prokletnici. Sebe je, dakako, izuzimao iz toga općeg suda o svojim filozofskim suvremenicima. Nasuprot njegovim stavovima, sve ono što su govorili prijašnji filozofi – Platon, Aristotel, Kant i neki engleski filozofi – djelovalo mu je plitko. Zato je sebe nazivao potajnim carem filozofije. Sebe je uzdigao na razinu filozofskog utemeljitelja religije. Malobrojne sljedbenike koje je našao nazivao je apostolima i evanđelistima. Budući da je među suvremenicima nailazio na slabo razumijevanje, apelirao je na sud potomstva. Govorio je: Doći će vrijeme kad će biti smatran neznalicom svatko tko ne zna što sam ja o nekoj stvari rekao. Čekao je samouvjereno više od 20 godina, u potpunoj samoći, da ga svijet prizna. Kad se to naposljetku zbilo, trijumfirao je: Probio sam se unatoč dugogodišnjem, ujedinjenom otporu svih profesora filozofije.
Umro je u 71. godini, 1860., od plućne embolije, sam u sobi, u kutu svoje sofe. U radnoj sobi u kojoj je umro visjeli su portreti Descartesa, Shakespearea, Goethea i Matthiasa Claudiusa, na pisaćem stolu stajalo je Kantovo poprsje, a u kutu na mramornoj konzoli, međutim – kao pozlaćena statua – Buda. O svojoj smrti razgovarao je ravnodušno dan prije s prijateljem, izvršiteljem oporuke i kasnijim životopiscem Wilhelmom von Gwinnerom. Na Gwinnerovo pitanje želi li zabraniti sekciju njegova tijela, odgovorio je: Zabranite, kad dosad nisu ništa znali, ne trebaju ni poslije znati! A kad ga je Gwinner upitao gdje želi počivati, odgovorio je: Svejedno gdje, ljudi će me već naći. Njegov nadgrobni natpis glasi samo Arthur Schopenhauer, grob mu se nalazi u Frankfurtu na Majni.
Filozof
Schopenhauerov prijezir prema ljudima izrastao je iz dubokog i sveobuhvatnog pesimizma. Pesimističko viđenje zbilje polazišna je osnova i ono što prožima cjelokupnu njegovu misao. Sam govori o onome melankoličnom i bezutješnom svoje filozofije. Njegovom pesimizmu doprinijelo je i to što je druga polovica 19. stoljeća, unatoč gospodarskom rastu, ili upravo zahvaljujući njemu, bila napose prijemčiva za takvu misao.
Schopenhauerov pesimizam se naročito odnosi na ljudsko postojanje. Ono je opterećeno mnoštvom potreba koje nikad ne mogu biti zadovoljene. Iz njih često nastaju nove žudnje, koje, također, ne mogu biti zadovoljene. Čovjeku ništa ne može pomoći da ispuni bezdan svog srca. Tako se život predstavlja kao neprekidna prijevara/opsjena. I kako nikad ne dolazi do zadovoljenja, čovjek u konačnici postane zasićen tom besmislenom igrom. Onda zapada u dosadu, odnosno čamotinju, koja ga neprestano muči. Oboje, i neispunjene želje i čamotinja, neizbježno prouzrokuju patnju, koja je čovjekova karakteristika. Čovjekova značajka je patnja u puno oblika i stanje posvemašnje nesreće. Svaka životna priča je priča o patnji. Povijest svakog života je povijest patnje. To se posve jasno uočava na kraju života. Hod čovjekova života sastoji se u tome da, ponesen lažnim nadama, pleše u rukama smrti. Svatko na kraju u luku prispijeva kao brodolomnik.
Tako promatran, čovjekov život je ujedno i komedija, vesela igra (Lustspiel) i tragedija, žalobna igra (Trauerspiel):
Svakodnevni poslovi i brige, razočaranja koja čovjek doživljava svakog trenutka, želje i zebnje cijelog tjedna, neprekidne nezgode donesene slučajem koji se neprestano zlurado s nama igra, sve su to prave scene komedije. No nikad ispunjene želje, osujećena stremljenja, nade koje sudbina nemilosrdno gazi, kobne zablude cijelog života, sa sve većom patnjom i sa smrću na kraju, sve to je tragedija.
Tomu treba dodati da i ljudi međusobno doprinose svojim patnjama. Jer nepravednost, krajnja nepravednost, nemilosrdnost i okrutnost karakteriziraju način na koji se ljudi ophode jedni prema drugima. Divljaci proždiru jedni druge, pitomi izdaju jedni druge, i to se naziva svjetskim hodom. Ljudski svijet je pakao, a ljudi su tu, s jedne strane, mučene duše, a s druge strane, sami đavoli. Ukratko: život je pun patnje i nikako nije vrijedan da ga se poželi. Zato Schopenhaueru optimizam izgleda, kad se već ne javlja samo kao buncanje ljudi pod čijim niskim čelom nema ničega drugog osim riječi, ne samo kao apsurdan nego i kao izravno bezočan način mišljenja, kao gorko sprdanje s neiskazivim patnjama čovječanstva.
No patnja ne prožima samo ljudski život. Sve živo podliježe patnji. Cijela priroda je okrutna borba za opstanak. Ona je zborište mučenih i zastrašenih individua, koje postoje samo tako što jedna drugu proždiru, gdje je svaka divlja životinja živi grob tisućama drugih, gdje je njezino samoodržanje lanac mučeničkih strasti. Ono što karakterizira cijelu zbilju je beskonačna bol koja bitno potječe od života i koja preplavljuje cijeli svijet. Tako se svijet pokazuje: svijet je, na kraju krajeva, bankrot. On je, nasuprot Leibnizu, koji ga je smatrao najboljim od svih mogućih svjetova, najgori od svih mogućih svjetova. Sve što u njemu možemo vidjeti svjedoči o ništavnosti svih stvari i ispraznosti svake svjetske slave. In summa: svijet je nešto što ne bi trebalo biti.
Mario Kopić
