Bauk kruži Europom – bauk komunizma.
Filozofi su svijet samo različito interpretirali, radi se o tome da ga se izmijeni.
Religija je opijum naroda.
Svatko prema svojim sposobnostima, svakomu prema njegovim potrebama!
Politika u pravom smislu je organizirana vlast jedne klase za ugnjetavanje druge
Karl Heinrich Marx (rođen 5. svibnja 1818. godine u Trieru u Porajnju u tadašnjoj Prusiji, a današnjoj Njemačkoj, a umro 14. ožujka 1883. godine u Londonu) bio je njemački filozof, sociolog i ekonomist. Široj javnosti najviše je po dvama djelima: magnum opusu Kapital I. – III. (1867. – 1883.) i Manifestu Komunističke partije (1848.), koji je napisao zajedno sa svojim dugogodišnjim bliskim prijateljem i suradnikom Friedrichom Engelsom. Smatra ga se utemeljiteljem marksizma, novog pravca mišljenja koji je raskinuo s dotad prevladavajućom strujom njemačkog idealizma. Marx je novi pogled na svijet uspostavio »okrenuvši Hegela s glave na noge«, odnosno stavljajući čovjeka u središte svijeta. Međutim, takav antropocentrizam ne bi bio Marxov novus da u centar (napokon!) nije došao ne čovjek kakvog je filozofija dotad zamišljala, propisivala i priželjkivala – čovjek u svom apstraktnom, transcendentalnom postojanju – već stvarni, životni, iskustveni, djelatni čovjek u konkretnom svijetu i konkretnom postojanju. Čovjek određen poviješću, a koji nastupom na scenu života zatječe određene materijalne i ekonomske uvjete proizvodnje koji tvore bazu društva i čiji je položaj u tom društvu ovisan o krajnje moralno arbitrarnoj stvari poput (ne)sreće rođenja. Prožet istinskim humanizmom i čovjekoljubljem, Marx se još od gimnazijskih dana nije mogao pomiriti s društvom neporoznih klasnih granica u kojem su neki pukom lutrijom života apsolutno slobodni, a drugi apsolutno neslobodni. Marxov čovjek je djelatni, radni čovjek, čovjek prakse koji aktivno sudjeluje u stvaranju samog sebe i društva. On nije bespomoćni pojedinac izručen nekoj nadindividualnoj tvorevini poput društva, politike ili ekonomije. On je sutvorac društva, politike, ekonomije, a time, dakle, i vlastite sudbine. Prihvaćajući povijesnu zadaću i nužnost da konačno uzme kormilo sudbine u svoje ruke i postane gospodar u vlastitoj kući – društvu, Marxov čovjek iz društvenog života sklanja sve narative koji propagiraju ovosvjetovnu požrtvovnost i trpljenje u zamjenu za onosvjetovne koristi i nagradu. On se rješava »morala slabića« (Nietzsche). Svoj ideal ljudske zajednice nazvao je Marx komunizmom. To je sustav života, a ne ekonomski sustav, kako je često pogrešno shvaćeno. U njemu je Marx vidio rješenje svih proturječnosti povijesti. Komunizam znači čovjekovo stvarno prisvajanje ljudske biti, potpuni, svjesni povratak čovjeka sebi kao društvenom čovjeku. Tek kada se komunizam ostvari, počet će prava ljudska povijest. U usporedbi s tim budućim stanjem cjelokupna dosadašnja povijest predstavlja samo pretpovijest. Slobodna zajednica slobodnih ljudi je krajnji cilj povijesnog razvoja. Kad takvog cilja ne bi bilo, povijest bi bila besmislena. I budući da je Marx stavio čovjeka u središte svijeta, jasno je da je bio mišljenja kako čovjekovo oslobođenje može biti samo njegovo vlastito djelo.
