… Hip hop je od svojih prvih studijskih dana pa sve do danas, nekih 25 godina kasnije (oduzmi i dodaj koju godinicu…), prošao tisuću i jednu fazu, a od posljednjih “Rokanih rima” pa do ovog sequela, promjena je bilo na sve strane, od američkih regionalnih nadmetanja do hrvatskih uspona i padova. Poput vampira koji siše tuđu, svježu krv gdjegod može, ne bi li ostao zauvijek mlad, hip hop je ostao vitalnim fenomenom i kroz prohujala desetljeća i kroz prohujale godine – neki su od 2001. naovamo slušali puno elektronike u striptiz klubovima Atlante, neki su vratili soul u igru i usput ušli u legendu; neki su se posvetili egu, introspekciji i autoironiji, neki filozofiji, neki politici, a mnogobrojni felgama, lancima te sitnim i krupnim kalibrima cijevi i guzica; neki su završili pod zemljom, neki na vrhu, a neki u zaboravu…
U Hrvatskoj, situacija definitivno nije bila toliko uzbudljiva kao na američkom Jugu, Istočnoj ili Zapadnoj obali (kao što, srećom, novac i glupost nisu nikada bili toliko veliki da bi scenu razjebali pištolji), ali nam nije bilo ni dosadno. Hip hop je, od glazbe koju slušaju tamo neki crnci, na kraju balade (ili barem njezinog “prvog poglavlja”) postao fenomenom koji je probio granice i jednostavno se udomaćio, kao nešto posve normalno, kao ravnopravni dio domaće glazbene sfere, uz bok gitarama, tamburicama, tuc-tuc plesnjacima, klapama i narodnjacima. Utoliko su kukanja nad ugaslom zvijezdom “stare” slave besmislena, jer svaki novi trend ima svoj probojni vrhunac i trenutak kada jednostavno nastavi koegzistirati, produciravši jednaku količinu bisera i govana, i od strane veterana, ali i od nekih novih klinaca.
10% popusta na sve.
