BARUN MÜNCHHAUSEN

Premda je »putniku najviša dužnost stroga privrženost istini… gdjekoji putnici kadri su pokadšto tvrditi više no što, strogo uzevši, može biti istina… Ako međutim tkogod iz ovoga društva sumnja u moju istinoljubivost, moram ga zbog njegove sumnjičavosti od srca požaliti… jer zakleti sam neprijatelj bilo kakvih lagarija…« – tako je govorio čovjek izvanredno konstruktivne mašte i pripovjedačkog
dara, ne hajući za međe iskustvom zajamčene stvarnosti, nekad najveći svjetski lažljivac i sinonim za laž, legendarni barun Münchhausen. Zabilježeno je to u remek-djelu umijeća laganja, punog naziva Čudnovata putovanja morem i kopnom, ratni pohodi i vesele pustolovine baruna Münchhausena kako ih sam uz bocu običava pripovijedati u krugu svojih prijatelja, koje se u Njemačkoj prvi put pojavilo na leipziškom sajmu 1786. godine kao prijevod s engleskoga, bez imena pisca, prevoditelja
i nakladnika, hineći London kao rodno mjesto. I ta je laž jedna od rijetkih istina u ovoj smućujuće maštovitoj knjizi – naime, Rudolf Erich Raspe prvo je s njemačkoga na engleski preveo sedamnaest najnevjerojatnijih putničkih, lovačkih i ratničkih podviga tada još živućeg čudaka Hieronymusa Carla Friedricha baruna Münchhausena, da bi ih godinu dana kasnije Gottfried August Bürger vratio na njemački i dopunio s trinaest novih groteskno-fantastičnih »minhauzenijada«. U tom je obliku, u pučkom nizanju čudnovatih zgoda »časnog« superjunaka, Münchhausen ušao u svjetsku književnost i stao uz bok Gulliveru, Faustu, Robinsonu, Eulenspiegelu, Alici i drugim stjegonošama literarne imaginacije.
U radosti igre van granica vjerojatnosti, u neobuzdanom fabuliranju na način drevnih pučkih »lažopleta«, minhauzenovska se laž nužno premješta iz spoznajno-ćudoredne u estetičku sferu: prestaje biti laž, postaje književno djelo bujne mašte, i kao pjesnička istina – ali i kao naša svakodnevica, uz svesrdnu podršku sve himbenijih novovjekih minhauzena – ona i dalje intenzivno živi.
Klasična laž – istinski klasik! Za ne povjerovat!