WEBSHOP

DUĆAN ŠARENOG DUĆANA

Popust na web shopu:
1 ili 2 knjige 20% popusta
3 ili više knjiga 30% popusta

 

POETIČNE MISLIFernando Pessoa
POETIČNE MISLI
Sumnjam, dakle mislim.

Fado je pjesma snažne duše, preziran pogled Portugala upućen Bogu kojem je vjerovao i koji ga je također napustio.

Većina ljudi misli svojom osjećajnošću, dok ja osjećam mislima.

Stvoriti djelo, a onda ga prepoznati kao loše, to je tragedija duše koja je pogotovo velika kada se shvati da je to najbolje djelo što se moglo stvoriti.

Biti shvaćen znači prostituirati se.

Izbor aforizama Fernanda Pessoe nastao je spontano.
Iščitavajući, naime, njegovu Knjigu nemira (jer je to knjiga koja se stalno može čitati, dakle, ideal knjige) primijetila sam da se iz lirsko -misaonih fragmenata – koji čine taj specifični "roman bez činjenica" kako stoji u podnaslovu – pojedine rečenice izdvajaju kao aforističke misli.
Velik broj vrhunskih književnih djela protkan je aforističkim zapisima koje čitatelji rado podcrtavaju, no ni jedno od tih djela nije zbirka aforizama u toj mjeri da se samo od njih može složiti knjiga, kao što je to slučaj s Pessoinim djelom. Iz dana u dan, točnije, iz večeri u večer, čitajući Knjigu nemira ispisivala sam aforističke zapise na papiriće jednostavno zato što se tomu nisam mogla oduprijeti...
U čemu je vrijednost aforizma?
Aforizam je, znamo, kraj domišljanja jer je njime ostvarena jedna viša sinteza, viša spoznaja od one intelektualne, logične, zato što je konačna; to je spoznaja u kojoj više nema kolebanja, nema više argumenata za i protiv. Istine tih spoznaja više ne treba dokazivati, dokazane su a priori. Istina aforizma uvijek je ista, s koje god je strane provjeravali, jer se od te istine i krenulo. Upravo na tome padaju svi zaključci logike zato što se u sustavu logike temeljne misli, premise, ne daju dokazati, proizvoljne su, što ih, u osnovi, čini neistinitima. Stoga logika dohvaća od svijeta samo ono nevažno.
Tko uopće može doprijeti do aforizma? Sigurno ne onaj tko živi od uma i logike, od parcijalnih i nevažnih znanja, nego onaj koji o svijetu zna koliko se uopće može znati (a od Sokrata znamo da se ništa ne može znati) sve ono istinski važno, jer se prema njemu odnosi ne kao intelektualac, nego kao mudrac kojemu proturječnost, paradoks, temelj aforizma nije kamen spoticanja, nego kamen temeljac svijeta.
Upravo je takva Pessoina misao koja ne živi od logike nego od uvida, dubljeg znanja, do kojeg se dolazi kombinacijom intelekta i intuicije, odnosno intelekta i osjećajnosti, i gdje se najveća dobit izvlači upravo iz toga što se "zna da se ništa ne zna", jer onaj tko misli da zna (kao što to, služeći se isključivo umom, logikom, misli intelektualac), tek taj ništa ne zna, zato što se ograničio na "da" tamo gdje postoji i "ne", pa je to "da" samo polovično istinito ako se pravimo da ništa ne znamo o "ne". Stoga to "da" uopće i nije istinito, jer polovična istina ne može biti istina. Istina je samo ono što je u sebi proturječno, jer jezik, kao sredstvo poimanja istine, dopire tek do istine kao proturječja.
Na shvaćanju da je svijet sam u sebi proturječan, te je stoga utemeljen na paradoksu, nastali su svi Pessoini aforizmi, a ta paradoksalnost svijeta ujedno je i izvor njegovih nemira jer tamo gdje vlada paradoks nema mira, ima samo istine kao paradoksa!
Mir vlada tamo gdje nema paradoksa, u svijetu laži, dogme, ideologije, jednoumlja – jasno, lažan mir, mir bolesnog uma.
Gomilajući aforizme, odnosno mudrost koja se na mene sasula, takoreći izvan osnovne, lirske linije romana na kojoj počiva romaneskna struktura, Pessoa mi se predstavio kao suvremeni Konfucije, te u meni stvorio neku vrstu paralelnog čitanja, s jedne strane čitanja Knjige nemira kao specifičnog lirsko-misaonog romana, s druge pak strane kao knjige aforizama koja je na neki način zaživjela sama za sebe, što je i razlog njihova izdvajanja iz cjeline.
Otkud uopće potreba da se izdvoje aforizmi?
Aforizme sam počela izdvajati da bih im se mogla vraćati, da mi uvijek budu pri ruci kad mi zatrebaju, a čovjeku koji misli oni su svakodnevno potrebni kao oružje protiv globalne zaglupljenosti koju nam je donio porast moći medija, osobito televizije. Vidimo da je već u Pessoino vrijeme (Pessoa je rođen 1888, a umro je 1935.) glupost pustila duboke korijene, ali ipak neusporedive s današnjicom. Pessoa je pak korijene te gluposti detektirao upravo nevjerojatno lucidno, i to ne zapadnjačkom pameću, nego istočnjačkom mudrošću. Američki pozitivistički odnos prema životu, koji je cijeli vrijednosni sustav svijeta utemeljio na onom lažnom "da" koje se pretvara da ne postoji "ne", svakodnevno nam ispire mozak sa stranica brojnih revija, osobito onih za mlade, novina, a ponajviše s televizijskog ekrana kojemu se najteže oduprijeti. Novine i revije još se i ne moraju kupiti, ali televizija će se gledati... A kakve nam to poruke stižu s televizije, iz njenih bezbrojnih filmova, serija, kvizova, dokumentaraca, "reality showa" i sličnog? Upravo one koje nam Pessoa razobličuje aforizmima kao notorne životne laži koje nam se nameću kao istine.
"U današnjem životu svijet pripada glupima, bezosjećajnima", kaže u jednom fragmentu. Ne zvuči li sasvim suvremeno i poznato?
Koje su to laži što nam ih svakodnevno serviraju kao istine i koja im je svrha? Odgovorimo prvo na ovo drugo: svrha im je pretvoriti čovjeka u sredstvo, što više ga dehumanizirati i robotizirati, ne bi li se od njega imalo koristi, da bi se na njemu što više zaradilo, jer od onoga koji "abdicira" zarade neće biti.
Čovjeka, dakle, treba zaglupiti, prodati mu rog za svijeću, uvjeriti ga da nije ono što jest, a da jest ono što nije, isprati mu mozak, svesti mu slobodu na slobodu da radi, da troši i da se zabavlja, na djelovanje, osobito na takmičenje, na pobjedu nad drugim, ne bi li što manje mislio, odnosno utemeljiti mu vrijednosni sustav na važnosti koju ima za druge, a ne za sebe sama, svesti ga na upotrebnu vrijednost, jer samo takav drugome može koristiti.
Većina ljudi misli da ono što žive ima važnosti, Pessoa im kaže da "ništa nema važnosti", jer živjeti ne znači ništa drugo "nego plesti čarapu od tuđih nakana".
Pessoini paradoksi, ovako izdvojeni, u globalnoj poplavi laži, neprocjenjiv su potporanj vječno osamljenim mišljenjima onih koji su abdicirali i na svijetu se drže još samo prividno. Pessoa taj privid pretvara u čvrst kontra-svijet, a sami "aforizmi" stupovi su toga svijeta, ono što ga drži, pa tako i nas s njim. Jedno je uvući nas u svoj romaneskni svijet, iz kojeg, završivši s čitanjem, ipak moramo izaći, a nešto sasvim drugo dati nam čvrsta uporišta protiv života, kako to čini Pessoa, posebno aforističkim dijelom svojih djela. Aforizam ostvaruje direktni priključak na naša vlastita promišljanja, utvrđujući ih, rasvjetljujući i proširujući, a istodobno ta promišljanja šire značenja aforizama u smjerovima koje u vlastitom kontekstu možda i nisu imali.
Vjerujem stoga da je ovaj pomalo nasilnički čin izdvajanja dijelova iz cjeline opravdan.

                                                                         Marina Šur Puhlovski

Prijevod: TANJA TARBUK
Cijena: 59 kn