Leonardo da Vinci (1452. – 1519.), odgojen je u očinskom domu kao nezakonito dijete ser Piera da Vincija i mlade seljanke Katarine. Učio je u slikarskoj radionici Andree del Verrocchija u Firenci. Štićenik renesansnih plemića (Ludovico Sforza, Cesare Borgia), papa i Firentinske Republike, boravio je i radio u Milanu, Rimu, Firenci, a prema legendi umro na rukama kralja Franje I., koji mu je omogućio slobodu kontroverznih istraživanja u vili Clos-Lucé na južnom kraju maloga grada Amboise, na obali Loire.
Stvorio je Leonardo velika slikarska i kiparska djela prodirući u dotad neistražena područja prirode i ostvarujući skladnost ljepote i istine. Znamenite su njegove intuicije o geološkim formacijama i predviđanja o svemirskoj katastrofi, pokušaj mehaničkog leta, (zabranjeni) studij anatomije na ljudskim leševima i bezbroj tehničkih projekata. Pritom nije zaboravljao praktične potrebe sredine, što je također bilo u skladu s modernim poimanjem humanističkog razdoblja (primjerice zamisli o irigacijskim sustavima, o modernom gradu, o fortifikaciji za obranu Mletaka od Osmanlija na Soči).
Za Leonarda su promatrani eksperiment i matematika glavna vrela znanstvene spoznaje. U prirodi vlada stroga zakonitost koja se dade matematički izraziti. Priroda je živa, duhom prožeta i svrsishodno uređena cjelina, u njoj se svaki dio teži održati, i da bi se bolje održao, teži ostati u cjelini.
Leonardovi spisi, iz kojih se obično izdvajaju manji sastavi, poput basni (favole), šala (facezie), bestijarija (bestiario), duhovitih zagonetki (indovinelli) i proročanstava (profezie), obuhvaćaju zabilješke najrazličitijeg sadržaja i značenja (zapisanih zdesna nalijevo, kako bi se čitale pred zrcalom), popraćenih izvanrednim crtežima i skicama. To je, zapravo, jedan golem »dnevnik« mislioca, znanstvenika i umjetnika. Poetsku snagu imaju njegovi lapidarni aforizmi ili zapažanja o prirodi, umjetnosti, znanosti, elementima, osobito o vodi, pa o promjenama zemaljskog reljefa, o čudovišnim nemanima iz pradoba (koje nije smatrao mitološkim bićima), tajnama ljudskog tijela i prijeporima počela.
Leonardo nije objavio nijednu knjigu i nije posjedovao humanističku izobrazbu, no prozni mu je izraz osebujan i izvoran, dok njegove nesustavne bilješke odišu vizionarskim lirizmom.
Spisi su mu (oko 7000 listova) rasuti nakon njegove smrti i nisu sačuvani u cijelosti. Neki pak fragmenti i tematske cjeline pojavili su se već prije, recimo Rasprava o slikarstvu (Trattato della pittura, Pariz 1656.), a najvećim su dijelom objavljeni u novije doba.
Mario Kopić

Moja vrata otvorena su i za ljevičare i za desničare, crne i bijele i žute i crvene i sve ostale ljude, žene, lezbijke, homoseksualce.

Ja nikoga ničemu ne učim; ja sam onaj koji uči.

Na nesreću, većina spasitelja svijeta već su mrtvi. Nekako su, usput, zaboravili spasiti sami sebe.

Ako se želite uvjeriti kakav je drugorazredni pisac, to je onaj
koji priređuje zabavu ili organizira tulum kad mu knjiga izađe.

Biti mlad je jedina religija – kao da je to teško stečena vrlina.

Ja sam tek stari prdonja, ništa više. Eto, nisam se uspio ubiti alkoholom. Bio sam blizu, ali nisam uspio. Zaslužio sam da sada živim s onime što je preostalo.

Količina
Proizvod na zalihi

Cijena: 69.00 kn

Loading Ažuriranje košarice ...
LoadingAžuriranje...